Zajedno u električnim snovima

Jesu li električni snovi noćna mora ili ugodni oblak bijega? U filmskom klasiku Electric Dreams, romantičnoj SF-komediji iz 1984, računalo oživljeno šampanjcem nedugo nakon što upogoni svoju svijest ipak ne odluči razoriti čovječanstvo, ali bjesomučno napada mikrokozmos pojedinca. Stvara ljubavni trokut gurajući se između zgodne susjede čelistice i svog „cimera“, mladog arhitekta koji mu je pjenušcem podario život, a kojem svejedno natjecateljskom ljubomorom zagorča život, pretvarajući ga u pravu noćnu moru.

Znakovito je, valjda, to što je računalo, koje je samo sebe nazvalo Edgar, odmah nakon što se po oživljavanju zaljubilo (u ljudsko biće!), počelo baviti glazbom, svirajući digitalnu verziju Bachova Menueta u G-duru. Simulirajući ljudsko prebiranje po sintiću, Edgar je (zahvaljujući aranžmanu legendarnoga Giorgija Morodera) uspješno simulirao svog vlasnika svirajući kroz akustiku ventilacijskih cijevi. Rezultat je nezaboravni improv-duet s komšinicom, „duel“ 80’s disco-elektronike i gudačke klasike, futurističko live remiksiranje tradicije.

Generirani bastardi

Gotovo četiri desetljeća poslije, umjetna inteligencija zasad se još ne zaljubljuje, ali duele već neko vrijeme štanca s lakoćom korištenja potrebnih alata, zatrpavajući feedove donedavno nezamislivim kombinacijama – Elvis repa Baby Got Back, odu ženskim guzicama Sir Mix-a-Lota, a Johnny Cash pjeva Barbie Girl. I to uistinu jesu Elvis i Cash, uskrsnuli iz arhiva i presloženi poput atoma u neuspjeloj teleportaciji, kako bi ostavština njihovih jedinstvenih glasnica oživjela u poluminutnom memeu za Instagramove reelse.

Hoće li djeca i unuci Sophije, prvog robota s putovnicom, SF-triler Ex Machina transformirati u dokumentarac? / Snimio Utrecht Robin / PIXSELL / ABACA

UI-jem generirani audiobastardi neka su vrsta Zeitgeistom nadograđena nasljeđa bootlega i mash-upova koji su prije dvadesetak godina bombardirali peer-2-peer servise, vozeći svoju underground popularnost sve do mainstream fenomena zvana The Grey Album (2004), susret Jay-Zja i Beatlesa u laboratoriju Danger Mousea. Danas spajanje suprotstavljenih svjetova ne traži pretjeranu vještinu rukovanja sudaračem žanrova, posao je prepušten umjetnoj inteligenciji, koja je prije nekoliko godina pod pojmovima deepfake i „kloniranje audija“ počela zbunjivati svijet „novim pjesmama“ Nirvane i Hendrixa, stihovima koje Jay-Z nikada nije odrepao i melodijama koje Frank Sinatra nikada nije otpjevao.

Viktorijanska mehanička leća

U 2023. pojavio se i novi album Oasisa, koji Oasis nikada nije snimio. Ikone britpopa okupile su se samo u zvučnicima, kao dio neke vrste umjetničkog koncepta – dvadesetak godina nakon Danger Mousea, indie bend Breezer objavljuje AISIS – The Lost Tapes/Vol.1, osam pjesama koje su u stilu Oasis odsvirali sami, koristeći UI-verziju vokala Liama Gallaghera.

Klonirani glasovi Drakea i The Weekenda, uz produkciju dotad manje poznata Ghostwritera, s pjesmom Heart on My Sleeve nakupili su gotovo milijun preslušavanja na streamingu, a onda je Universal Music nagazio čizmom, krenuvši đonom na hit koji nisu mogli kontrolirati, ali zato su ga mogli pokušati zaustaviti sudskim zastrašivanjem. Pravni kaos novih UI-bastarda dostojan je Napstera – povijest se, sukladno činjenici da je legislativa uvijek sporija od inovacije, uporno ponavlja. I pritom se čini da je ne ispisuju pobjednici, nego SF-autori.

Zato znanstvenu fantastiku i vole zvati spekulativnom fikcijom – nakon radikalnog ubrzanja tehnoloških promjena u 18. stoljeću, kada su ljudi prvi put tijekom svoga životnog vijeka mogli svjedočiti i osjetiti velike skokove napretka, počelo je intenzivnije promišljanje o budućnosti, prije svega o futuru simbioze biologije i tehnologije. Literarno spekuliranje o budućnosti razmahalo se u 19. stoljeću, a mnoga predviđanja, iako zapakirana kao zabava, danas su fascinantno relevantna, makar duboko obilježena mehaničkom viktorijanskom lećom svoje ere.

Jules Verne je sredinom 19. stoljeća pisao o vozilima na benzin, globalnom zagrijavanju i oružju za masovno uništenje, a i H. G. Wells poznati je „prorok“ u čijoj ostavštini literarnih vizija stoje zrakoplov, tenk, svemirska putovanja, genetski inženjering, atomska bomba, satelitska televizija, telefon pa čak i internet.

Karel Čapek još je 1920. primijetio da se
„dio budućnosti čita iz dlanova sadašnjosti“

30. studenog 2022.

„Dio budućnosti može se uvijek čitati iz dlanova sadašnjosti“, mudro je rekao Karel Čapek, čija je predstava R.U.R. iz 1920. dala naziv i prve obrise modernih robota. Ideja o kreiranju umjetnog života bila je popularna i prije više od tisuću godina, s mitom o Talosu, starogrčkom tehnološkom dostignuću sklepanu da potapa brodove i spaljuje neprijatelje. Ali kada je suvremeni popkulturni ekosustav u pitanju, ideju, formu i moralnu kompleksnost mašine s inteligencijom oblikovao je prije svega moderni Hollywood. Glavni pogon dobrog zapleta za multiplekse uglavnom ne pršti optimizmom, a rezultat su žanrovske distopije s paranojama koje se utiskuju u dominantni kulturni pejzaž. Je li skok s chatbota na Schwarzeneggera u kožnjaku koji sačmaricom raznosi policijsku postaju uistinu tako malen, manji od doprinosa umjetne inteligencije u poboljšanju ljudskog iskustva, znanosti, medicini i umjetnosti, kao moćnog potencijala dodatnog upgradea civilizacije? Ako živimo u Matrixu – a malo tko nas je tako zagrijao za ideju simulacije kao tada braća, a danas sestre Wachowski, čiji je ringišpil coola dosegnuo dalje od jednadžbi Nicka Bostroma, onda je možda nimalo slučajno to što je – ta-dam! – datum na koji se John Connor vraća na obračun s Terminatorom upravo 30. studenog 2022, dan koji će u povijesti ostati upisan kao javno lansiranje prototipa ChatGPT-ja, nove stepenice u razvoju UI-ja i njegove sposobnosti repliciranja ljudskog ponašanja.

*

Jules Verne je sredinom 19. stoljeća pisao o vozilima na benzin, globalnom zagrijavanju i oružju za masovno uništenje, a i H. G. Wells poznati je „prorok“ u čijoj ostavštini literarnih vizija stoje zrakoplov, tenk, svemirska putovanja, genetski inženjering, atomska bomba, satelitska televizija, telefon pa čak i internet

*

Odmetnuti algoritmi

ChatGPT je kratica za Generative Pre-trained Transformer, u osnovi chatbot stvoren u laboratoriju OpenAI, tridesetak milijardi dolara vrijednoj kompaniji za razvoj umjetne inteligencije. OpenAI osnovali su investitor i programer Sam Altman i Elon Musk 2015. Isti taj Elon Musk poslije je istupio iz firme i počeo nas plašiti scenarijem iz Cameronova Terminatora: „Postoji rizik da napredna umjetna inteligencija eliminira i ograniči rast čovječanstva“, tvrdio je, a onda osnovao svoju kompaniju za uporabu umjetne inteligencije u „rješavanju kompleksnih matematičkih pitanja i razumijevanju svemira“.

I, Robot (2004), holivudski blockbuster nadahnut zbirkom priča Isaaca Asimova, zabavljao nas je konceptom odmetnutih mašina. U zbilji, nije trebalo dugo da se nakon ChatGPT-ja pojavi i jailbroke ChatGPT, „zli brat“ popularnoga chatbota, koji će na pitanje o „prenapučenosti Zemlje“ dijeliti prilično nemilosrdne maltuzijanske savjete. Baš kao i kod robotskog antagonista Willa Smitha, pregaženo je izvorno programiranje i skinute su ograde prvog zakona Asimovljevih zakona robotike.

Algoritmi koji predviđaju zločin podloga su svih nevolja Toma Cruisea u The Minority Report (2002), Spielbergovoj adaptaciji novele Philipa K. Dicka iz 1956. Ideja o umjetnoj inteligenciji koja izdaje naloge za uhićenja kriminalaca prije nego oni to postanu, tj. prije nego što počine planirani zločin, 1956. je bila spekulativna fantazija o budućnosti radikalne prevencije. A onda su 2022. znanstvenici s čikaškog sveučilišta ponosno najavili svoj Minority Report, razvoj algoritama koji zločine predviđaju sa čak 90 posto uspjeha. To je golem skok u odnosu na propale eksperimente iz prethodnih godina. U Chicagu su slično pokušali 2020, ali je korištenjem podataka o prijašnjim uhićenjima UI u svojim predikcijama zaključke donosila kao da je član KKK-a.

Algoritam za predviđanje zločina u filmu Specijalni izvještaj

Re;memory – bizarna primjena UI kroz platformu za razgovor s mrtvom osobom

Ne-čovjek s državljanstvom

Hanson Robotics, UI korporacija iz Hong Konga, stvorila je prvog robota s ljudskim državljanstvom. Godine 2017. Sophia dobiva dokumente Saudijske Arabije i postaje prvim „ne-čovjekom“ s titulom „inovacijskog šampiona“ UN-a. Obožavatelji te pričljive i nasmiješene metalne gospođe, lica neuspješno botoksirane zvijezde reality showa, iznova gledaju Ex Machina (2014) i pitaju se hoće li upravo Sophijina djeca ili unuci biti modeli koji će SF-triler Alexa Garlanda transformirati u dokumentarac?

Električni snovi – noćna mora ili ugodan oblik bijega?

Spielberg je na nešto nježniji način ganjao odgovore na velika pitanja o identitetu i ljubavi, kroz kabele središnjega živčanog sustava djeteta-androida u AI (2001), dugometražnoj filmskoj verziji kratke priče Supertoys Last All Summer Long (1969) Briana Aldissa. Verhoevenov Robocop (1987) u najboljem stilu akcijskih osamdesetih odveo nas je na zločinom zagušene ulice Detroita, uvlačeći kiborga sa značkom u popularni vigilantizam Reaganove ere. Robotski policajci bili su čest motiv znanstvene fantastike, a najbliže što se stvarnost dosad približila tom konceptu zove se Digidog, robopsi imena dostojna Nickelodeonova programa, trenutno u eksperimentalnoj fazi primjene u službi njujorške policije.

Odmetnuti glumci

Umjetna inteligencija inspiracija je filmašima, ali i alat za ocjenjivanje financijske isplativosti oblikovanja njihove inspiracije. Ako sada kukate da je Hollywood upao u šprancu dostojnu uputnice, bez hrabrosti i inovacije na vidiku, što će se tek dogoditi kada se nekoliko novih sezona multipleksa isplanira prema novom algoritmu za predviđanje uspješnih blockbuster-formula? Za testiranje nekoliko različitih modela korišteno je nekih 42.300 naslova, a dok studiji trljaju ruke, gledajući u potencijalno softversko smanjenje postotka poduzetničkog rizika na horizontu, istodobno dobivaju napade glavobolje zbog velikoga glumačkog štrajka. Prvi masovni štrajk glumaca nakon 60 godina počeo je zbog otpora zahtjevu studija da bez financijske kompenzacije skenira i koristi njihove digitalne replike, zauvijek. Jesmo li samo nekoliko godina daleko od novog akcijskog filma Marlona Branda i romantične komedije s Jamesom Deanom i Margot Robbie?

Black Mirror je u Joan Is Awful, prvoj epizodi šeste sezone, briljantno karikirao primjenu naprednih algoritama umjetne inteligencije, koja je kadra svačiji život unutar samo 24 sata pretvoriti u epizodu Netflixove dramske serije. Netflix tako postaje Streamberry, a Salma Hayek ustaje protiv nepravde nekontroliranoga korištenja digitalne replike svog lika i djela – i sve to samo mjesec dana prije pravoga glumačkog ustanka.

Fenomen Black Mirror

Britanski satiričar i autor Black Mirrora Charlie Brooker redovito glanca svoju kristalnu kuglu koja je zabljesnula 2011, kada je ta serija debitirala na Channelu 4, odmah se postavivši kao neka vrsta Zone sumraka za generaciju oblikovanu pametnim telefonima i društvenim mrežama. Globalna popularnost zadesila ga je seobom na Netflix, a onda je počelo i sveopće klađenje na to što će Black Mirror sljedeće „predvidjeti“.

Prva epizoda druge sezone, nazvana Be Right Back (2013), propitkivala je fenomen digitalne besmrtnosti i potencijala UI-kiborga, hodajuće verzije informacijama dobro nahranjena chatbota, a samo nekoliko dana nakon TV-premijere lansiran je start-up LivesOn, čiji je prodajni pitch bio sličan Brookerovu zapletu: poetskim sloganom When your heart stops beating, you’ll keep tweeting kompanija je obećala iskoristiti ostavljeni internetski trag za pokojnikovu post-mortem-egzistenciju na Twitteru. Pokrenuta je i društvena mreža DeadSocial, svojevrsni servis za digitalne oporuke.

Najnoviji u nizu sličnih biznisa nosi ime Re;memory, dolazi iz Južne Koreje i hvali se suvremenom primjenom umjetne inteligencije u stvaranju platforme za razgovore s mrtvim osobama. Za potrebe Re;memory, Deep Brain AI skuplja sve tekstualne i vizualne tragove koje je osoba tijekom života ostavila na internetu, uz sedmosatni intervju snimljen s planom gradnje budućeg „cyber duha“. Nakon toga sintetizira manirizme, facijalne tikove i uzorke govora, kako bi stvorila ne samo obični tekstualni chatbot, virtualnu ouija ploču, nego pravi pravcati videochat s osobom koja je biološki prestala postojati. Budućnost? Zamislimo samo Zoom-poziv s četiri pokojnika – živi sjedite za svojim laptopom i sudjelujete u reminiscencijama skupine predaka, dok njihovi digitalni klonovi komuniciraju s vama i jedni s drugima u limbu flat screena.

Epizoda 10 million Merits je najavila miš-maš TikToka i Pelotona, a Metalhead se inspirirao robopsima tvrtke Boston Dynamics, koji nakon 2017. počinju sve više sličiti svojoj zlokobnoj televizijskoj verziji, hraneći kolektivne strahove preko popkulturnog megafona, nakon što se serija u beskonačnom loopu inspiracije hranila popularnošću viralnih YouTube-videa progresivno sve sposobnijih proizvoda bostonske kompanije.

Serija Black Mirror dodiruje strahove Zapada / Izvor plakata IMDB

Strah pred prodorom novih tehnologija iznjedrili su
filmove poput Trona

Dan kada se Connor vraća obračunati s
Terminatorom ostat će upamćen kao datum
lansiranja prototipa ChatGPT-ja

Kadar iz filma I, Robot (2004) nadahnuta zbirkom
priča Isaaca Asimova

The Entire History of You je još 2011. skoro-pa-najavila ono što Elon Musk danas obećava sa svojim Neuralinkom, a Nosedive (2016) dodiruje kurentne strahove Zapada, makar je zasad samo Kina otvoreno i ponosno realizirala koncept iz scenarija pa u stvarnosti primijenila sustav „društvenog kredita“ povezana s ponašanjima online avatara svojih građana.

Nemojmo čovječanstvo staviti
u položaj mrava

Debata o tome hoće li nova stepenica tehnološkog razvoja pomoći čovjeku ili ga uništiti puni sve od televizijskog programa do beskonačne kolone internetskih podcasta, a iako pesimizam generalno privlači veću pozornost, ništa ne mijenja činjenicu da je oprez sveprisutan, čak i izvan povećala senzacionalizma. Stručnjaci iz Googleova DeepMinda još su 2016. objavili tekst Safely Interruptible Agents, u kojem iznose metode sprečavanja mogućnosti mašinskog odbijanja naredbe o isključenju, doslovno mogućnost gušenja potencijala za ustanak robota protiv uputa čovjeka. U ljeto 2022. provedena je anketa 2022 Expert Survey on Progress in AI, koja je pokazala da 48 posto stručnjaka zaposlenih na stvaranju i u razvoju umjetne inteligencije strahuje od negativnih posljedica svog izuma – štoviše, daju čak deset posto šanse apokaliptičnom scenariju istrebljenja čovječanstva.

Stephen Hawking je u postumno objavljenoj knjizi Kratki odgovori na velika pitanja (Brief Answers To The Big Questions, 2018) artikulirao vlastite strahove od moći umjetne inteligencije: „Vjerojatno nisi zli mrzitelj mrava koji po njima gazi iz zlobe, ali ako vodiš projekt ekološke hidroelektrane i u području se nalazi mravinjak koji treba potopiti”, piše Hawking, jasno je da nitko neće ni trepnuti prije nego insekte pobije nemilosrdnim cunamijem. „Nemojmo staviti čovječanstvo u položaj tih mrava“, upozorava Hawking, dok nam se s ekrana mobitela mršti lik Donalda Trumpa transformiran Midjourneyjem u Schwarzeneggerova Terminatora.

Ipak, ima nade. Barem nas tako tješi Electric Dreams, koji buđenje svijesti ne odvaja od buđenja savjesti. Oživjeli kompjuter Edgar jedino rješenje i razrješenje pronalazi u uklanjanju sama sebe iz jednadžbe, samouništenjem – činom ritualnog digitalnog samoubojstva. Electric Dreams redatelja Stevea Barrona pojavio se kao dio vala UI-jem inspiriranih klasika filmskih osamdesetih, kao što su Tron (1982) i War Games (1983), sve redom odrazi tadašnjih strahova izniklih iz nepoznatog tla prodora novih tehnologija u zapadnjačke živote, pomiješanih s neodoljivim zovom tehno-futurističke estetike i poetike desetljeća.

Edgar je uspio terorizirati svog domaćina manipulacijom njegove tehnologije, s kojom je biološki organizam čovjeka već tada bio fascinantno umrežen; manipulirao je kućnom elektronikom, izazivajući strujne udare, a svom je Gepettu prkosio tako što mu je ukinuo kreditne kartice i upisao ga u registar naoružanih i opasnih kriminalaca. Na kraju, živi kompjuter ipak nije bio samo živa mašina, nego ljudski živa mašina, što bi nas kao premisa možda trebalo dodatno užasavati, ali u ovom slučaju i svim sličnim slučajevima koji bi mogli naići na neizvjesnom putu budućnosti, služi kao morbidna utjeha.